U vrijeme mira
živjeli smo polagano.
Sve izgubljeno, bilo je nađeno,
življenje je bilo ugodno mjesto za život,
štoviše mogućnost za voljno iščeznuće.
Bog se prizivao u zgodnim prigodama,
kad nagrnula bi nesreća, molili smo
da pripazi na nas... i Bog bi nam uslišio molbe!
Naš život –
izboreni sat u prilagođenom vremenu
predstavljao je odgođeni rat...
Luksuz jutarnje lijenosti,
spokojni ritual spravljanja kave,
ljubav kao stvarnu mogućnost,
naše knjige nezavršene,
pod božićnim drvcem one iste igračke,
naši očevi stare na fotografijama,
naše smiješne raspre,
naše površne ruševine;
svaki dan je bio onaj Sudnji!
U vrijeme mira umirali smo polako
po ustaljenom redu;
stari kao i mladi,
sav život kao priprema za oplakivanje
postupnog utihnuća naših srca
u dobro opremljenim bolnicama
dizajniranim za dostojan život.

_Preveo: Damir Šodan